Zastava Bosne i Hercegovine

PRAVILNIK O NAČINU DRŽANJA PASA KOJI MOGU PREDSTAVLJATI OPASNOST ZA OKOLINU: Izmenama Pravilnika uzgajanje i nabavku opasnih pasa usloviti pribavljanjem dozvole kojoj bi prethodila bezbedonosna provera od strane MUP-a


Ni to što su opasni psi na Kosmaju usmrtili Vladana Radosavljevića, ni što su napali Tamaru Novaković u Boru, ni što su nasrnuli na devetogodišnju devojčicu u Jakovu i na trogodišnjaka u Sivcu, a pre dve godine izujedali nasmrt četvorogodišnjaka u Senti - nije uticalo na nadležne da smognu snage i krenu u rešavanje decenijskog problema. Inicijativa koju je grupa novinara pokrenula posle Vladanove smrti i teškog povređivanja njegove žene Olge - da se sistemski nešto promeni kada je reč o držanju opasnih pasa upućena nadležnima - izgleda da je ostala bez odjeka.

Pitanje je šta to još treba da se dogodi i koliko još dece i ljudi da strada da bi se ova oblast uredila, očistila od “sive zone” i omogućila i vlasnicima i njihovim ljubimcima odnos pun poštovanja, brige, ali i međusobnog poznavanja.

Advokat Srđan Radovanović, koji podržava inicijativu novinara da se ova oblast ozbiljnije uredi, smatra da je rešenje u tome da Ministarstvo poljoprivrede usko sarađuje s Ministarstvom unutrašnjih poslova.

“To znači da bi vlasnici koji drže opasne pse morali da za to imaju dozvolu, kao što je slučaj sa oružjem. Kontrola opasnih pasa sada spada pod ingerenciju veterinarskih inspektora, ali su oni uglavnom angažovani na kontroli mesa u klanicama i kontroli vakcinacije domaćih životinja. To jeste izuzetno važan posao, zbog zdravlja svih nas, ali se onda otvara prostor koji imamo sada, da su opasni psi bez kontrole. Svedoci smo da doge, akite, rotvajleri, stafordi i slični psi šetaju gradom i bez povoca i bez brnjice. Kada bi se primenili propisi kao što je to kod oružja, znalo bi se ko je vlasnik i da li ispunjava sve ono što je potrebno kada drži opasnu životinju, znalo bi se i da li je taj pas prošao potrebnu obuku i socijalizaciju i da li je spreman za život među ljudima”, kaže Radovanović.

Sada je to povereno Kinološkom savezu Srbije, ali kako dodaje, to nije najsrećnije rešenje. Potrebno je da tu oblast kontroliše Uprava za veterinu u saradnji sa MUP-om.

“Pas kao što se videlo u prethodnih nekoliko godina, može biti opasan poput oružja. A kod oružja se zna gde se i kako drži. Zna se da se na njega plaća porez, zna se da ga po zakonu ne smeju posedovati osobe sa kriminalnom prošlošću, niti nositi maloletnici. Pri tome, oružje neće nikog ubiti ako to ne učini vlasnik, a pas napada svojom voljom ukoliko je na to naučen ili ako vlasnik nije sposoban da ga kontroliše”, ističe Radovanović.

Postoji, naravno, Pravilnik o načinu držanja pasa koji mogu predstavljati opasnost za okolinu ("Sl. glasnik RS", br. 65/2010 - dalje: Pravilnik), ali njegovi efekti se ne vide u praksi. Radovanović podseća da je ovim Pravilnikom definisano da je opasan pas onaj koji je bez očiglednog povoda napao čoveka ili drugog psa i naneo mu telesne povrede ili smrt, jedinka koja je uzgajana za borbe pasa ili nađena u organizovanoj borbi sa drugim psom, jedinka koja je namenjena za čuvanje imovine ili kao telesni čuvar, kao i rase bul terijer, staford, terijer, američki staford terijer, minibul terijer ili mešanci tih rasa.

Propisana je i obaveza vlasnika da zajedno sa psom prođe obuku i proveru stepena socijalizacije. Ista takva obuka propisana je i za ostale pse, osim malih pasa, ako vlasnik želi da ga izvodi bez povoca i brnjice, kaže on.

Napominje da odredbe Pravilnika ostaju u domenu lepih želja, jer nabavka opasnih pasa ostaje van svake kontrole. To u praksi znači da se te životinje slobodno mogu uzgajati, prodavati, nabavljati pa čak i obučiti da napadnu nekoga.

“Zato bi za posedovanje opasnih pasa bila nužna mnogo ozbiljnija procedura nego do sada. Novi propis bi morao i uzgajanje i nabavku opasnih pasa usloviti pribavljanjem dozvole kojoj bi prethodila bezbedonosna provera, koju policija sprovodi kada je reč o prometu i nabavci oružja, predlaže Radovanović.

Za izmenu propisa i povećanje stepena bezbednosti nije, tvrdi, potrebna složena skupštinska procedura jer je reč o podzakonskom aktu koga donosi ministar. Ministarstvo poljoprivrede ima zakonsku obavezu da uredi ovu oblast bez obzira na to što je reč o bezbednosti građana, a ne dobrobiti životinja.

“Uostalom, saradnja sa Ministarstvom unutrašnjih poslova bila bi korisna. Za posedovanje ne samo oružja već i drugih opasnih stvari kao što su otrovne, zapaljive ili eksplozivne materije potrebna je dozvola, kao i za njihovu nabavku i transport. Jedino se opasni psi, predstavljeni kao kućni ljubimci, mogu nekontrolisano nabavljati, puštati po parkovima, ali i obučavati za napad na ljude”, ukazuje on.

A kada se desi tragedija, kaže, reakcija države je dosta efikasna. U poslednje vreme oni čiji psi napadnu bivaju i kažnjeni, ali ono što nedostaje jeste preventiva. To je oblast koju što pre moramo urediti.

Kompanija Paragraf Lex ne preuzima odgovornost za tačnost i istinitost informacija prenetih iz spoljnih sadržaja odnosno drugih izvora, kao i za štetu koja eventualno iz toga, proistekne. Sve informacije objavljene u sekciji "Vesti" su namenjene u svrhu opšteg informisanja.

Izvor: Vebsajt Politika, Branka Vasiljević, 27.03.2023.
Naslov: Redakcija