Zastava Bosne i Hercegovine


Email Print


O ovlašćenjima Poverenika za samostalnost, nedozvoljenim uticajima na tužilaštvo i najavljenim izmenama Ustava

Goran Ilić za PRAVNIK U PRAVOSUĐU

Paragraf intervju - JUL 2017


“Poverenik za samostalnost” tužilaca je, kako stoji i na internet stranici Veća, novi koncept uveden nedavnim izmenama Poslovnika o radu Državnog veća tužilaca, i predstavlja jedan od primera realizacije mere iz Akcionog plana za Poglavlje 23 pregovora sa EU. U kojoj meri će, po Vašoj proceni, delovanje Poverenika uticati na jačanje svesti o značaju samostalnosti i integriteta, kao i na saradnju sa drugim organizacijama i disciplinskim organima?

Još uvek je rano govoriti o efektima uspostavljanja dužnosti Poverenika na jačanje svesti o samostalnosti i integritetu. O tome će se izjasniti Veće, nakon podnetog godišnjeg Izveštaja o radu poverenika.

Međutim, prilike koje vladaju u tužilaštvu zahtevale su uspostavljanje ovakve institucije. Jedan broj tužilaca suočen je sa nesavladivim prilivom predmeta, jer nakon usvajanja novog ZKP-a nije u potrebnoj meri povećan broj zamenika tužilaca. Nad njima, kao Damoklov mač stoji pretnja neažurnosti i samim tim disciplinskog postupka, jer ne “savladavaju” predmete koji im pristižu. Zatim, kultura poslušnosti koja je decenijama negovana u tužilaštvu, brojni neuspeli zakonodavni i politički eksperimenti nad pravosuđem, koji su neretko imali teške posledice po karijere i živote sudija i tužilaca skupa su doveli do toga da tužioci u Srbiji rade pod “oblakom strepnje i straha”, kako to stoji u jednom međunarodnom dokumentu. Sve to bilo je razlog da se afirmiše samostalnost i integritet i to kroz aktivnosti organa uspostavljenog od Državnog veća tužilaca, jer kako neko reče “integritet odavno nije u modi u našem pravosuđu”.

Da bi Poverenik za samostalnost mogao da obavlja svoj posao, da li mu je neophodna pomoć samih tužilaca i da li je podrška javnosti dovoljna da se skrene pažnja na određene situacije kada dođe do političkog uticaja na tužioca u praksi?

Neka vrsta samocenzure u tužilaštvu mogla bi da bude problem. Međutim i među starijima,a posebno mlađim tužiocima, postoji uverenje da bi na planu samostalnosti i integriteta nešto moralo da se uradi. Uverenje javnosti da su tužioci pod političkim uticajem i nesamostalni u radu predstavlja problem i samim tužiocima koji se zbog odsustva poverenja u njihov rad suočavaju sa neprijatnostima i brojnim problemima u radu. Dakle, odsustvo poverenja u rad tužilaštva zbog uverenja javnosti da je tužilaštvo pod uticajem, nije samo problem za građane, već taj problem osećaju i sami tužioci. Štaviše, u nemalom broju slučajeva i kada je odluka tužioca ispravna, kada je doneta saglasno profesionalnim standardima, tužioci se suočavaju sa javnim napadima i kritikom upravo zbog nepoverenja u rad tužilaštva.

Kako izgleda procedura obaveštavanja DVT o političkom i drugom nedozvoljenom uticaju na rad javnog tužilaštva?

Procedure još uvek nisu u potpunosti propisane, ali smatram da bi trebalo predvideti nekoliko vrsta postupaka. Jedna bi se ticala postupanja po predstavkama koje dolaze od lica izvan tužilaštva, druga bi trebala da se tiče postupanja kada na nedozvoljeni uticaj ukazuju nosioci javnotužilačke funkcije i treća bi trebala da se odnosi na postupanje u slučaju kada podnosilac pritužbe zahteva poverljivost, odnosno želi da se zaštite podaci o njemu.

Koje radnje je Poverenik ovlašćen da preduzima u slučaju ukazivanja na postojanje političkog i drugog nedozvoljenog uticaja na rad javnog tužilaštva? Da obaveštava javnost i Veće o nedozvoljenom odnosno političkom uticaju.

Ovlašćenja u normativnom smislu su skromna, mada bi obaveštavanje javnosti moglo da bude moćno sredstvo u odbrani samostalnosti tužilaštva, posebno ukoliko javnost bude saveznik u odbrani samostalnosti javnog tužilaštva i integriteta nosilaca javnotužilačke funkcije.

Republičko javno tužilaštvo obaveštava javnost o stanju kriminaliteta i drugim pojavama koje zapazi u radu uvek kada se za tim ukaže potreba, međutim novinari često dođu do podataka o određenim istragama i postupcima koje zatim samoinicijativno objavljuju. U kojoj meri ovakve aktivnosti medija ometaju rad tužilaštva i u kojoj meri utiču na pravičan ishod postupka?

Da razjasnimo, nedozvoljeni ili politički uticaj može da potiče od politike, medija i drugih ali i iz samog tužilaštva. Recimo, primer za nedozvoljeni uticaj bila bi situacija kada starešina javnog tužilaštva, mimo zakonom predviđene procedure i bez izdavanja obaveznog uputstva, pokušava da zameniku tužioca naredi kakvu odluku ovaj treba da donese u konkretnom predmetu.

Nedavno je Sindikat pravosuđa Srbije ukazao da će rezultati novog Zakona o sprečavanju nasilja u porodici izostati zbog nedovoljne kadrovske i tehničke opremljenosti tužilaštva. Ovaj zakon, kao i važeći ZKP, daju veća ovlašćenja i obaveze tužilaštvu. Sa druge strane, broj zamenika javnih tužilaca se ne povećava, a sve češće se može čuti i da iz pravosuđa odlaze pomoćnici i saradnici, nezadovoljni uslovima i materijalnim položajem. Koliko sve ovo utiče na rad i efikasnost tužilaštva?

To je tačno. Javno tužilaštvo je dobilo brojne nove nadležnosti tim zakonom, a sa druge strane, nije dobilo proširenje sistematizacije u pogledu broja zamenika javnih tužilaca, broja činovnika, daktilografa, niti neka posebna novčana sredstva za primenu tog zakona. Šefica jednog tužilaštva u okolini Beograda, nedavno se požalila da se od stupanja na snagu Zakona o sprečavanju nasilja u porodici, tužilaštvo kojim rukovodi praktično samo bavi nadležnostima uspostavljenim tim zakonom i da zbog toga, “trpe “ nadležnosti javnog tužilaštva u predistražnom postupku i istrazi.

Izjavili ste da politika presudno utiče na karijere tužilaca i da suštinskih promena ne može biti sve dok se u Ustavu ne promeni način izbora tužilaca. U okviru pregovora za pristupanje EU, Srbija se obavezala na promenu Ustava, i to pre svega u delu koji se odnosi na pravosuđe. Da li očekujete da će buduće izmene popraviti položaj pravosudnih organa, a pre svega tužilaštva?

Izvesno je da je potrebna promena Ustava, jer bez promene ustavnog okvira nema nezavisnosti sudstva i samostalnosti tužilaštva. Glavni nedostaci ustavnog položaja pravosuđa su u činjenici da Ustav osigurava politički uticaj budući da javne tužioce, starešine tužilaštva, bira Narodna skupština i da predsednike sudova bira, takođe, Narodna skupština. Međutim, čini mi se da je upitno da li je politička vlast u Srbiji zaista spremna na promene Ustava koje bi značile da izvršna odnosno politička vlast nema uticaja na izbore i imenovanja u sudstvu i javnom tužilaštvu. Evo i razloga zbog čega mislim da je to pod znakom pitanja. Zato, što se i bez ustavnih promena defacto u dobroj meri može osigurati nezavisnost pravosuđa i samostalnost tužilaštva. To je moguće donošenjem zakona koji, da tako kažem “popravljaju” Ustav, kao i odgovornim ponašanjem politike koja neće koristiti svoja ustavom određena ovlašćenja ukoliko takva ovlašćenja ugrožavaju nezavisnost i samostalnost.

Na kraju, dobar primer odgovornosti političke vlasti je izbor članova VSS i DVT. Skupština je birala članove Saveta i Veća, koji su prethodno dobili podršku kolega, dakle postali kandidati pošto su ih kolege izabrale na neposrednim i tajnim izborima. Demokratski legitimitet članovima je obezbeđen izborom kandidata od strane samih tužilaca i sudija, dok je postupak izbora u Narodnoj skupštini bio samo neka vrsta nominacije. Prema tome, iako su članovi Veća i Saveta iz reda tužilaca i sudija birani u Skupštini oni imaju puni demokratski legitimitet, jer je Skupština samo potvrdila kandidate koji su dobili podršku kolega. Na sličan način, do promene Ustava, mogao bi da se reši ,,problem” izbora javnih tužilaca, ukoliko bi kandidati koje predloži Veće dobili većinu u Narodnoj skupštini. Međutim, to se nije desilo, većina u Parlamentu nije glasala za jedan broj kandidata. Tako da,nešto manje od polovine kandidata predloženih od Veća nije dobilo glasove poslanika da bi bili izabrani. To je posebno čudno, kada se ima u vidu da su neki od kandidata koje nije podržala Narodna skupština, bili predlog Vlade i da su dobili podršku Odbora za pravosuđe. S tim u vezi na jednom skupu, nedavno, čuo sam duhovitu opasku, da su kandidati za javne tužioce koje je predložila Vlada, a koje nije izabrala Skupština, više glasova dobili na Vladi nego u Skupštini.

Nešto slično se dogodilo i sa izborom jednog predsednika suda. Osoba kojoj nije produžen mandat vršioca funkcije predsednika suda nije izbarana na redovnu dužnost predsednika iako je bila jedini kandidat.

Kakav bi zaključak mogao da se izvede iz odlučivanja Narodne skupštine i političke vlasti u ova dva slučaja? Da je depolitizacija izbora javnih tužilaca i predsednika suda, samo neka mantra, a da je prava ideja da se ustavne odredbe o pravosuđu promene, ali da se zadrži kontrola nad procesom izbora. Kako? Možda kroz ustavni zakon, kojim bi se osigurao reizbor sudija i tužilaca kroz preoblikovanje organizacije sudskog i tužilačkog sistema, tako da uticajne sudije i kritički nastrojene sudije i tužioci budu “bočno” unapređene, skrajnute ili nešto tome slično.

Koliko, po Vašem mišljenju, korišćenje elektronskih pravnih baza, ali i stručnih časopisa kao što je Pravnik u pravosuđu, utiče na unapređenje rada nosilaca pravosudnih profesija?

Veoma, posebno mi je korisno u radu što je elektronska baza propisa povezana sa sudskom praksom i to tako što uz svaki konkretni član nekog zakona možete da pročitate odluke koje su povezane sa odredbama iz tog člana ili se neposredno naslanjaju na taj član.



Email Print