Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

NACRT ZAKONA O ZAPOSLENIMA U JAVNIM SLUŽBAMA: Mišljenje Poverenice za zaštitu ravnopravnosti na Nacrt zakona


Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave je u prilogu dopisa broj: 011-00-299/2017-20 od 14. septembra 2017. godine, koji je Poverenik za zaštitu ravnopravnosti primio 18. septembra 2017. godine, dostavilo Nacrt zakona o zaposlenima u javnim službama, radi davanja mišljenja.

Ustav Republike Srbije ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006 - dalje: Ustav) zabranjuje svaku diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta. Odredbama člana 20. stav 1. Ustava propisano je da ljudska i manjinska prava zajamčena Ustavom mogu zakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajamčenog prava, dok je stavom 2. istog člana propisano da se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati.

Ustavna zabrana diskriminacije bliže je razrađena Zakonom o zabrani diskriminacije ("Sl. glasnik RS", br. 22/2009), koji u članu 2. stav 1. tačka 1) propisuje da diskriminacija i diskriminatorno postupanje označavaju svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe kao i na članove njihovih porodica, ili njima bliska lica, na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na rasi, boji kože, precima, državljanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom poreklu, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, imovnom stanju, rođenju, genetskim osobenostima, zdravstvenom stanju, invaliditetu, bračnom i porodičnom statusu, osuđivanosti, starosnom dobu, izgledu, članstvu u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama i drugim stvarnim, odnosno pretpostavljenim ličnim svojstvima. Odredbom člana 16. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije zabranjena je diskriminacija u oblasti rada, odnosno narušavanje jednakih mogućnosti za zasnivanje radnog odnosa ili uživanje pod jednakim uslovima svih prava u oblasti rada, kao što su pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na napredovanje u službi, na stručno usavršavanje i profesionalnu rehabilitaciju, na jednaku naknadu za rad jednake vrednosti, na pravične i zadovoljavajuće uslove rada, na odmor, na obrazovanje i stupanje u sindikat, kao i na zaštitu od nezaposlenosti. Takođe, član 17. Zakona o zabrani diskriminacije, pored ostalog, zabranjuje diskriminaciju u pružanju javnih usluga.

Ustav jemči pravo na rad, garantuje svakom licu pravo na slobodan izbor rada i propisuje da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta. Pored prava na izbor posla i njegove jednake dostupnosti Ustav garantuje i niz prava koja se ostvaruju nakon zasnivanja radnog odnosa i kojih se lice ne može odreći.

Uredbom o ratifikaciji Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 111 koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja ("Sl. list FNRJ - Međunarodni ugovori i drugi sporazumi", br. 3/61), propisano je da diskriminacija predstavlja i svako pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva koje ima za posledicu ukidanje ili narušavanje jednakih mogućnosti ili tretmana u zaposlenju ili zanimanju.

Zakonom o radu ("Sl. glasnik RS", br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014 i 13/2017 - odluka US) zabranjuje se diskriminacija, odnosno, svaki oblik diskriminacije lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredeljenje, političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo. Odredbama člana 20. ovog zakona zabranjuje se diskriminacija, između ostalog, i u odnosu na uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, kao i napredovanje na poslu.

Imajući u vidu navedeno, Poverenik za zaštitu ravnopravnosti povodom pojedinih rešenja sadržanih u Nacrtu zakona, daje sledeće mišljenje:

Prema članu 8. stav 1. Nacrta zakona, predviđena je obaveza profesionalnog i primerenog odnosa prema korisnicima javnih službi tako da zaposleni, odnosno lice angažovano po osnovu ugovora van radnog odnosa u javnoj službi je u obavezi da se profesionalno i primereno odnosi prema korisnicima javnih usluga pri čemu se rukovodi pravilom jednakog postupanja nezavisno od ličnih ili drugih svojstava i osobina korisnika, dok je stavom 2. navedenog člana određeno da se zdravstveno stanje korisnika usluga javnih službi ne smatra ličnim svojstvom u smislu stava 1. ovog člana Nacrta zakona. Odredbama člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da diskriminatorno postupanje je svako neopravdano pravljenje razlike ili nejadnako postupanje, odnosno propuštanje u odnosu na lica ili grupe lica i na članove njihovih porodica ili njima bliskih lica koje je zasnovano na nekom stvarnom odnosno pretpostavljenom ličnom svojstvu, pri čemu Zakon izričito propisuje da je jedno od ličnih svojstava u smislu Zakona o zabrani diskriminacije i zdravstveno stanje. Pored toga odredbama člana 27. Zakona o zabrani diskriminacije zabranjena je diskriminacija lica ili grupe lica s obzirom na njihovo zdravstveno stanje kao i članova njihovih porodica. Stavom 2. navedenog člana propisano je da ovaj vid diskriminacije postoji naročito ako se licu ili grupi lica zbog njihovih ličnih svojstava neopravdano odbije pružanje zdravstvenih usluga, postave posebni uslovi za pružanje zdravstvenih usluga koji nisu opravdani medicinskim razlozima, odbije postavljanje dijagnoze i uskrate informacije o trenutnom zdravstvenom stanju, preduzetim ili nameravanim merama lečenja ili rehabilitacije, kao i uznemiravanje, vređanje i omalovažavanje u toku boravka u zdravstvenoj ustanovi. Imajući u vidu citirane odredbe zakona, Poverenik je mišljenja da odredbe člana 8. i to posebno stava 2. treba još jednom razmotriti i uskladiti sa navedenim antidiskriminacionim propisima.

 Odredba člana 40. stav 1. Nacrta zakona uređuje promenu mesta rada usled premeštaja i određuje da ako zbog privremenog ili trajnog premeštaja dolazi do promene mesta rada, premeštaj se može izvršiti bez saglasnosti zaposlenog samo ako je mesto rada na koje se zaposleni premešta udaljeno manje od 50 km od mesta rada na kojem je zaposleni radio pre premeštaja. S tim u vezi ovom prilikom želimo da ukažemo na Zakona o radu koji uređuje pitanje premeštaja zaposlenih na detaljniji način. Naime, prema članu 171, a u vezi sa članom 173. Zakona o radu, pored ostalog, poslodavac može zaposlenom da ponudi izmenu ugovorenih uslova rada, odnosno aneks ugovora radi premeštaja u drugo mesto rada kod istog poslodavca ako je delatnost poslodavca takve prirode da se rad obavlja u mestima van sedišta poslodavca, odnosno njegovog organizacionog dela, odnosno ako je udaljenost od mesta u kome zaposleni radi do mesta u koje se premešta na rad manja od 50 km i ako je organizovan redovan prevoz koji omogućava blagovremeni dolazak na rad i povratak sa rada i obezbeđena naknada troškova prevoza u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Zaposleni može da bude premešten u drugo mesto rada van navedenih slučajeva samo uz svoj pristanak (član 173. stav 2). Imajući u vidu navedeno predlažemo da se odredba člana 40. stav 1. Nacrta zakona još jednom razmotri.

 Takođe, Poverenica ukazuje da je pri uređivanju radnopravnog statusa zaposlenih u javnim službama potrebno posebno uzeti u obzir zaštitu prava osetljivih grupa kao što su trudnice, samohrani roditelji, osobe sa invaliditetom i sl. U tom smislu posebno ukazuje na rešenje predloženo članom 83. Nacrta zakona koje uređuje pripravnost. Naime, stavom 3. navedenog člana određeno je da trudnici, majci sa detetom do tri godine života, samohranom roditelju deteta do sedme godine života ili deteta sa invaliditetom i umereno ili teško ometenog u razvoju, može se odrediti pripravnost samo uz njegovu saglasnost. Imajući u vidu odredbe člana 7. Porodični zakon ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) kojima je propisano da roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno i da su roditelji ravnopravni u vršenju ovog prava smatramo da je potrebno uskladiti član 83. stav 3. Nacrta zakona sa odredbama Porodičnog zakona i reči: majci sa detetom do tri godine zameniti rečima: roditeljima deteta do tri godine. Pored toga predlažemo da se razmotri uvođenje posebnog stava kojim bi bilo izričiti propisano da navedena lica ne mogu imati štetne posledice u pogledu svog radnopravnog statusa ukoliko ne daju saglanost na pripravnost.

 Odredbama člana 86. stav 2. Nacrta zakona je propisano da zaposleni sa detetom do sedme godine života ima pravo da na svoj zahtev, iz radnog odnosa sa punim pređe u radni odnos sa nepunim radnim vremenom najmanje sa polovinom radnog vremena. S tim u vezi Poverenica predlaže da se razmotriti mogućnost da se pravo na prelazak iz radnog odnosa sa punim u radni odnos sa nepunim radnim vremenom proširi i na druge kategorije lica kao što su roditelji dece sa invaliditetom.

Povodom odredba člana 129. Nacrta zakona kojima se uređuje pitanje prava na nakandu troškova prevoza ukazujemo da je pri uređenju navedenog pitanja potrebno imati u vidu poseban položaj pojedinih kategorija lica, kao što su osobe sa invaliditetom koje nisu u mogućnosti da i pored postojanja javnog prevoza koriste ovaj vid prevoza već za dolazak i odlazak sa rada, koriste primera radi sopstveni prevoz. S tim u vezi smatra da je u tom smislu navedenu odredbu potrebno još jedno razmotriti.

U pogledu zaštite prava osoba sa invliditetom i osoba sa zdravstvenim smetnjama, Poverenica smatra da je potrebno uskladiti rešenja koja se odnose na otkaz zbog radne sposobnosti zaposlenog iz čl. 140. i 141. Nacrta zakona, sa antidiskriminacionim odredbama, prvenstveno odredbama Zakonu o radu.

Naime, članom 140. tačka 1) Nacrta zakona predviđeno je da zaposlenom prestaje radni odnos ako postoje opravdani razlozi koji se odnose na njegovu radnu sposobnost i ponašanje, i to ako se u toku radnog odnosa utvrdi da ne ispunjava uslove u pogledu zdravstvene (psihičke i fizičke) sposobnosti koje su kao poseban uslov za rad na radnom mestu za koje je zaposleni zaključio ugovor o radu, utvrđene zakonom, odnosno Pravilnikom, a nema drugog odgovarajućeg radnog mesta na koje može biti premešten i za koje ispunjava uslove za rad. Prema članu 141. stav 1. Nacrta zakona, u navedenom slučaju poslodavac daje otkaz zaposlenom u roku od 30 dana od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza.

Zakon o radu, pored opšte zabrane diskriminacije utvrđene u članu 18, posebno propisuje da je diskriminacija zabranjena u odnosu na otkaz ugovora o radu. Navedene odredbe su dalje razrađene, tako da je članom 101. Zakona o radu propisano je da je zaposlenom - osobi sa invaliditetom i zaposlenom sa zdravstvenim smetnjama, utvrđenim od strane nadležnog zdravstvenog organa u skladu sa zakonom, koji ne može da obavlja poslove koji bi izazvali pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja ili posledice opasne za njegovu okolinu, poslodavac dužan da obezbedi obavljanje poslova prema radnoj sposobnosti, u skladu sa zakonom. Ukoliko zaposleni odbije da prihvati posao u smislu člana 101. Zakona o radu, poslodavac može da otkaže ugovor o radu. U članu 102. stav 2. navedenog zakona izričito je propisano da ako poslodavac ne može zaposlenom da obezbedi odgovarajući posao u smislu člana 101. ovog zakona, zaposleni se smatra viškom i može da mu prestane radni odnos ako za to postoji opravdan razlog koji se odnosi na potrebe poslodavca, i to ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla. S tim u vezi, Poverenica smatra da rešenja predloženo u članu 141. Nacrta zakona je potrebno još jednom dodatno razmotriti.

Na kraju ukazuje da Nacrt zakona ne sadrži odredbu o rodno diferenciranom jeziku, odnosno da su upotrebljene reči u muškom rodu (npr. zaposleni, kandidat, direktor i sl.), kao generički neutralni termini i za muški i ženski rod, čime se narušava princip ravnopravnosti polova. Upotreba jezika, u kojem se prisustvo, jednak status i uloge žena i muškaraca u društvu ravnopravno odražavaju i tretiraju sa jednakom vrednošću i dostojanstvom, suštinski je aspekt rodne ravnopravnosti i od značaja je za postizanje faktičke ravnopravnosti polova. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Poverenice, potrebno je da se u Nacrt zakona unese odredba prema kojoj svi pojmovi koji se koriste u tom zakonu u muškom rodu obuhvataju iste pojmove u ženskom rodu.

Izvor: Vebsajt Poverenice, 11.10.2017.
Naslov: Redakcija